„Đe si, ti meni to radiš?” Rečenica koje se nije moglo čuti a da se ne prasne u smijeh. Top lista nadrealista bila je emisija zbog koje se zalazilo u kuću prijatelja koji je imao bolju antenu, jer se svaka šala morala čuti od početka. A onda se sljedeći dan u školi, na poslu, u redu za hljeb, citiralo. Citiralo se sve, od pozdrava do oproštaja.
To nije bila samo TV emisija. To je bio jezik. Ko je gledao Nadrealiste, taj je govorio nekim svojim, tajnim jezikom riječi koje se u pisanim udžbenicima nikad nisu našle, a razumjele su se od Đevđelije do Maribora.
Sarajevo, ulica i novi primitivizam
Top lista nadrealista izrasla je iz sarajevske gradske scene ranih osamdesetih, iz društva koje se okupljalo oko muzike, poezije i bezgrešne imitacije komšiluka. Nazivali su to novim primitivizmom, šalom na račun svakodnevice, skromnosti i svih nas koji smo tu svakodnevicu živjeli ozbiljno, a ona to nipošto nije bila.
Nele Karajlić, Zenit Đozić i ekipa donijeli su na televiziju nešto što do tada nije viđeno: humor koji nije silazio s bine, nego s ulice. Likovi iz skečeva bili su nam komšije, rođaci, mi sami, i baš zato je svaka šala sjedala kao namijenjena.
Emisija koja je dirala sve, a (gotovo) nikoga nije ljutila
Nadrealisti su duhovito dodirivali sve poznato: stan, platu, čekanje u redu, modu, muziku, televiziju. Njihova formula bila je jednostavna, uzmi najobičniju stvar, okreni je jednom u zrak i pusti da padne na noge. Poneka glava bi se namrštila, ali smijeh je uvijek bio jači od gunđanja, a emisija je iz sezone u sezonu postajala kultnija.
Ono najbolje: šala nikad nije bila okrutna. Ciljala je u situaciju, ne u čovjeka. Zato se i danas, kada se negdje pusti stara snimka, smijeh čuje isti kao prije četrdeset godina, topao, prepoznatljiv, naš.
Da li ste znali? Fraze iz Top liste nadrealista ušle su u svakodnevni govor toliko duboko da su se prenosile i na mlađe generacije, koje skečeve nikad nisu gledale u originalnom terminu, a citiraju ih bolje od nas starijih.
Uz koje trenutke se sjećamo Nadrealista
Emisija je bila događaj, a oko nje se gradila čitava jedna kultura gledanja:
- okupljanje cijele zgrade oko jednog televizora, s čajem i sjemenkama;
- neuspjeli pokušaji da se šala prepriča onako dobro kao što je zvučala;
- imena likova koja su postala nadimci u razredu, na fakultetu, u firmi;
- kasete sa snimljenim epizodama koje su kružile od ruke do ruke kao valute;
- suze smijeha zbog kojih se gubio dah, a dobijale su se i dobre batine od starijeg brata koji je pokušavao da spava.
Ko je barem jednom gledao emisiju uživo, u društvu, taj zna da takvo smijanje danas više nema cijenu, ali ima težinu zlata.
Humor koji spaja sve nas
Danas, kada smo rasuti po svijetu, Top lista nadrealista je jedna od onih šifri prepoznavanja. Spomenete jednu jedinu rečenicu u društvu ljudi iz bivše države, i evo nas: nebitno je ko je odakle, koje vjere i koje politike, smijemo se istoj stvari istim smijehom. To je, zapravo, bila poenta od početka.
Nadrealisti nas podsjećaju da je humor bio naš najjeftiniji i najsigurniji izvozni proizvod, i da ga, srećom, niko nikad nije ni ukinuo.
A kako se vi sjećate Top liste nadrealista? Koja vam je šala ostala u pamćenju do danas?
Pročitajte i: „Vruć vetar” · „Bolji život” · „Valter brani Sarajevo”
