Jugonostalgija je osjećaj sjete i toplog sjećanja na život u Socijalističkoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji, državi koja je postojala od 1945. do početka devedesetih.
Nije riječ o političkom stavu, nego o ličnom sjećanju na djetinjstvo, mladost, muziku,
filmove, proizvode i svakodnevne navike jednog vremena, sjećanju koje dijele ljudi rođeni
u svim republikama bivše zajedničke države.
Ovaj sajt je posvećen upravo tome: pričama, slikama i detaljima po kojima se to vrijeme
pamti. Bez politike, bez svađe oko toga ko je bio u pravu, samo ono što je bilo naše
zajedničko.
Odakle dolazi riječ „jugonostalgija”
Riječ je sastavljena od „Jugo-” (Jugoslavija) i „nostalgija” (grčki nostos, povratak kući, i algos, bol). Doslovno znači čežnja za Jugoslavijom.
Pojavila se početkom devedesetih godina, i to najprije kao pogrdna riječ. U novinskim
tekstovima i političkim govorima tog vremena „jugonostalgičar” je bio neko ko ne prihvata
nove države, etiketa kojom se ušutkivalo neslaganje. Tek s vremenom, kako su strasti
splasnule, riječ je izgubila taj oštar prizvuk.
Danas je „jugonostalgija” prije svega opis jedne pojave: činjenice da milioni ljudi širom
Balkana i u iseljeništvu s toplinom pamte određene stvari iz tog perioda. Sociolozi je
proučavaju kao poseban oblik kolektivnog sjećanja, sličan tome kako Nijemci pamte DDR
(„ostalgija”) ili kako se u drugim zemljama pamte određene decenije.
Sjećanje nije isto što i politika
Ovo je najvažnija razlika i mjesto gdje se najčešće griješi.
Kad neko kaže da mu nedostaje Jugoslavija, u ogromnoj većini slučajeva ne govori o
jednopartijskom sistemu, o Titu ili o granicama. Govori o tome da je kao dijete ljetovao na
moru koje je bilo nadohvat ruke, da je znao svaku pjesmu koja se vrtjela na radiju, da je
cijela zgrada gledala istu seriju u isto vrijeme i da su ljudi iz Skoplja, Splita i
Sarajeva govorili jezikom koji su svi razumjeli.
To su uspomene na djetinjstvo i mladost, a djetinjstvo je gotovo svima lijepo, bez obzira
na to u kakvoj se državi odvijalo. Jugonostalgija je zato u dobrom dijelu jednostavno
nostalgija za vlastitim mladim godinama, koje su se slučajno desile u toj zemlji.
Postoji i drugi sloj: sjećanje na osjećaj sigurnosti. Posao koji se dobijao poslije škole,
stan koji se dobijao preko preduzeća, godišnji odmor u sindikalnom odmaralištu. Da li je to
bilo održivo je pitanje za ekonomiste. Ali osjećaj da je život bio predvidiv je stvaran i
mnogima nedostaje.
Po čemu se Jugoslavija pamti
Kad se ljude pita čega se sjećaju, odgovori se iznenađujuće poklapaju, bez obzira na to
iz koje republike dolaze. Uglavnom se svode na sedam stvari.
Muzika koja se i danas pjeva
Jugoslovenska muzička scena bila je neuporedivo jača nego što bi se očekivalo od zemlje
te veličine. Bijelo
dugme je punilo stadione, Azra i Indexi su imali publiku od Vardara do Triglava, a
Zdravko Čolić
i danas rasprodaje dvorane. Estrada je imala svoje zvijezde, Lepa Brena je
pjesmom „Jugoslovenka” napravila neslužbenu himnu jednog osjećaja, a festivali poput
Splitskog
festivala bili su ljetni događaj koji se čekao cijelu godinu.
Filmovi i serije koje znamo napamet
„Valter
brani Sarajevo” postao je kultni film čak i u Kini, gdje ga je vidjelo više stotina
miliona ljudi. „Ko
to tamo peva” se i danas citira u svakodnevnom govoru, a serija
„Bolji
život” je osamdesetih doslovno praznila ulice, u vrijeme emitovanja saobraćaj je bio
rjeđi.
Sport koji je ujedinjavao
Malo je trenutaka koji su ujedinili toliko ljudi kao noć kad je
Crvena
zvezda u Bariju 1991. postala prvak Evrope, ili
Zimske
olimpijske igre u Sarajevu 1984. kad je zemlja dvanaest dana bila centar svijeta.
Košarkaška zlatna generacija s Draženom Petrovićem i Dinom Rađom smatra se jednom od
najboljih ekipa u istoriji tog sporta.
Brendovi koji su bili svuda
Cockta,
Plazma keks,
Kraševe Bajadera
i Kiki, Cedevita, Smoki, Eurokrem, Vegeta, proizvodi koji su se prodavali u svakoj
prodavnici, od Triglava do Đevđelije. Većina ih postoji i danas i to je vjerovatno
najopipljiviji ostatak tog vremena: ukus se nije promijenio.
Automobili na kojima se putovalo
Fića je motorizovao
zemlju, mali auto koji je stajao pred svakom zgradom i koji je gotovo svako znao popraviti.
Zastava 101 je bila porodični auto jedne generacije, a
Yugo
je 1985. otišao u Ameriku i tamo postao najjeftiniji novi automobil na tržištu.
Tomos je za
mnoge bio prvo vozilo i prvi osjećaj slobode.
Svakodnevni život
Škola, pionirska
zakletva s titovkom i crvenom maramom,
Dan mladosti
i Štafeta, zimnica koja se spremala svakog septembra, doček Nove godine, robne kuće,
Startas
patike iz Vukovara koje su svi nosili. Male stvari po kojima se jedno vrijeme na kraju
pamti najbolje.
Mjesta i ljetovanja
Ljetovanje
na Jadranu bilo je dostupno gotovo svima, autokampovi, sindikalna odmarališta, Stojadin
pretrpan prtljagom i putovanje koje je trajalo cijeli dan. Dubrovnik, Ohrid, Mostar i
Sarajevo bili su gradovi u koje se putovalo bez razmišljanja o granicama.
Zašto jugonostalgija traje i danas
Prošlo je više od trideset godina, a pojava ne slabi, naprotiv, na društvenim mrežama
je jača nego ikad. Razloga je nekoliko.
Generacija koja pamti je sada u zrelim godinama. Ljudi koji su tada bili
djeca i tinejdžeri danas imaju pedeset i šezdeset godina, dob u kojoj se ionako najviše
gleda unazad.
Djeca koja ne pamte također učestvuju. Zanimljivo je da su među
najaktivnijima na stranicama posvećenim Jugoslaviji i ljudi rođeni poslije 1991. Oni ne
pamte ništa lično, za njih je to priča koju su čuli kod kuće, a koja zvuči kao vrijeme kad
je sve bilo jednostavnije.
Zajednički kulturni prostor je ostao. Muzika, filmovi i serije iz tog
perioda i dalje se slušaju i gledaju u svim državama nasljednicama. Taj zajednički jezik i
zajedničke reference nisu nestali s državom.
Poređenje s današnjicom. Za mnoge je stvarnost devedesetih i poslije njih
bila teža nego ono što je bilo prije. To poređenje neizbježno boji sjećanje.
Ko su jugonostalgičari
Nema jednog profila i to je možda najzanimljivije. Ima ih u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu,
Ljubljani, Skoplju i Podgorici. Ima ih posebno mnogo u iseljeništvu, u Njemačkoj,
Austriji, Švedskoj, Australiji i Americi, gdje su ljudi iz svih republika i dalje
„naši”, bez obzira na pasoš.
Politički se ne svrstavaju u jednu grupu. Među njima ima ljudi svih uvjerenja, a ono što
im je zajedničko je uglavnom nesklonost svađi oko prošlosti i naklonost prema onome što je
u tom vremenu bilo lijepo.
Česta pitanja
Da li je jugonostalgija isto što i podrška socijalizmu?
Nije. Velika većina ljudi koji s toplinom pamte Jugoslaviju ne zalaže se za povratak
tadašnjeg političkog uređenja. Sjećanje na djetinjstvo, muziku i ljetovanja je nešto sasvim
drugo od političkog programa.
Kad je riječ prvi put upotrijebljena?
Početkom devedesetih godina, u medijima i političkom govoru, i to kao pogrdan izraz za
ljude koji nisu prihvatali raspad zajedničke države. Vremenom je izgubila negativno značenje.
Postoji li slična pojava u drugim zemljama?
Postoji. Najpoznatiji primjer je njemačka „ostalgija”, nostalgija za Istočnom Njemačkom,
za njenim proizvodima, automobilom Trabant i svakodnevicom. Sličnih pojava ima i u drugim
zemljama bivšeg istočnog bloka.
Da li mlađi ljudi mogu biti jugonostalgični?
Mogu i jesu. Kod njih se radi o naslijeđenom sjećanju, pričama iz porodice, muzici koja
se i dalje sluša i filmovima koji se i dalje gledaju. To je nostalgija za vremenom koje
nisu lično doživjeli, ali koje im je kroz kulturu blisko.
O ovom sajtu
Jugonostalgija.com sakuplja priče iz tog vremena i objavljuje ih redovno, razvrstane u
sedam cjelina: Muzika,
Film i TV,
Sport,
Brendovi i proizvodi,
Automobili i tehnika,
Svakodnevni život i
Mjesta i putovanja.
Pišemo latinicom, politički neutralno i s poštovanjem prema svima. Sve fotografije su
iz slobodnih izvora, uz uredno navedenog autora i licencu.