Onaj telefon, crni, s okruglim brojčanikom, koji se okretao prstom do posljednje cifre i puštao da se vrati sam. U hiljadama kuća i kancelarija taj aparat nosio je malo, diskretno ime na dnu: Iskra. I kao i sve što je Iskra napravila, radio je. Zauvijek, po svemu sudeći.
Iskra je bila jedna od najvećih elektronskih kompanija bivše države, s epicentrom u Kranju. Od telefonskih centrala do aparata, od alata do elektronike, njeni proizvodi našli su put u svaku kuću, svaku poštu, svaku kancelariju. Bila je to industrija kakvu smo znali cijeniti: tiha, ozbiljna, pouzdana.

Ime koje je značilo „iskra”: i bilo
Ime kompanije bilo je programska izjava: iskra, ono prvo, ono što pokreće. A proizvodi su to potvrđivali. Telefoni Iskra bili su u svakoj pošti i u mnogim domovima; telefonske centrale Iskra držale su veze gradova; a elektronski uređaji i alati s tim imenom radili su u fabrikama širom zemlje. Kada se negdje vidjelo „Iskra”, znalo se: to će raditi.
I kao i kod svih velikih industrija tog vremena, iza imena je stajao cijeli jedan svijet: fabrike, inženjeri, radnici, škole. Gradovi poput Kranja živjeli su s tim pogonima, i generacije porodica živjele su od iskre koja se nije gasila.
Zvuk okretanja brojčanika
A za nas, najdraža uspomena na Iskru je onaj zvuk: okretanje brojčanika, prst u rupici, i ono mehaničko „vrrrrr-vrrrrr” dok se disk vraćao. Telefoniranju se tada pristupalo s ceremonijalom: broj se znao napamet, poziv se najavljivao, a razgovaralo se s poštovanjem, jer je linija bila jedna.
I sjećate li se javljanja? „Kod Petrovića, dobar dan!” Telefon je bio u hodniku, na stočiću, s imenikom pored, i s pravilom: kratko, jer „neko čeka”. A kada bi zvonio noću, svi bi ustali, jer se znalo: nešto je važno. To su bila vremena kad je poziv značio nešto.
Da li ste znali? Iskra je bila među najvećim poslodavcima u Sloveniji, s desetinama hiljada radnika, a njeni telefonski sistemi izvoženi su u zemlje širom svijeta, pa su i van granica naše države „naši” telefoni spajali ljude.

Uz koje trenutke se sjećamo Iskre
Elektronika je bila pozadina života, a sjećanja su živa:
- telefon u hodniku, i dogovor „ko duže razgovara, taj plaća”;
- okretanje brojčanika, cifra po cifra, s prstom u rupici;
- pozivi „preko veze” kod komšija koji su imali telefon prije vas;
- aparati koji su radili decenijama, bez ijedne popravke;
- ponos što je i telefon, „naš”, domaći.
Bila je to tehnika s karakterom: ne hvali se, ali radi.
Iskra koja se ne gasi
Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, zvuk starog telefona s brojčanikom, taj „vrrrr”, pokreće sjećanja jača od bilo koje fotografije: hodnik, zidni sat, majčin glas kako javlja. To je zato što je tehnika tog vremena imala jedno veliko svojstvo: bila je dio doma.
Iskra nas podsjeća da smo znali praviti stvari koje traju. I da se iskra, kad se jednom upali, ne gasi lako. Ni u mašinama, ni u nama.

A da li ste i vi imali telefon s brojčanikom? Kako je kod vas izgledao „telefonski kutak” i ko je najduže razgovarao?
Pročitajte i: Video klub i VHS · Vegeta · Rog „Pony”