Novembar, hladno jutro, dah koji se vidi, i svi napolju. 29. novembar bio je praznik koji se pripremao sedmicama: školske priredbe, recitacije, crvene marame i plave titovke, krojene zastavice na prozorima. A najvažnije: sutradan se nije išlo u školu. Praznik koji je djeci značio jedno veliko, toplo: spavanje do kasna, poslije svih obaveza.
Za odrasle, to je bio dan odmora i susreta: porodice su se skupljale, ručak se kuhao od ranog jutra, a u gradovima su ulice bile pune. Za djecu, dan podijeljen između dvije velike radosti: priredbe na kojoj se nastupa, i večernje pirotehnike koja se gleda s ramena očevih.
Priredbe: najveća bina svijeta
Ko je ikada recitovao na novembarskoj priredbi, taj zna onu tremu: iza zavjese, dlanovi vlažni, tekst koji se znao napamet, ali ne pod ovim svjetlom. Na sceni: pioniri s maramama, pjesme, igre; u publici: roditelji s kamerama „Zenit” i ponosom koji se nije mogao sakriti. A poslije, ručak kod bake, jer se slavilo.
I uvijek je postojao onaj dio priredbe koji se čekao: pjesma koju je pjevao cijeli razred. Kada bi prvi glasovi krenuli, roditelji bi ustali s foto-aparatima i s ponosom. Tih nekoliko minuta bilo je, za svakog roditelja, bolje od svega na televiziji.
Parade i pirotehnika
U gradovima se slavilo veliko: parade, muzika, zastave. Ljudi su izlazili da gledaju, i to je bio događaj: novi kaput, čiste cipele, šetnja gradom s cijelom familijom. A uveče, pirotehnika. Ona prava, iznad krovova, koja se gledala s dvorišta ili s terasa, uz „uuuu” i „aaaa” cijelog kraja.
I danas, kada se naše generacije sjete novembra, sjete se upravo toga: hladnoća koja se nije osjećala, svjetla koja su se reflektovala u dječijim očima i osjećaj da je nešto veliko, a naše. Praznici su tada znali biti upravo to: veliki i zajednički.
Da li ste znali? Praznik 29. novembar slavio se kao Dan Republike, a za milione djece tog vremena ostao je upamćen po jednostavnijim stvarima: priredbama, bakinim ručkovima i sutrašnjoj slobodi od škole. Tako radi dobra nostalgija: pamti ono najtoplije.
Uz koje trenutke se sjećamo tog dana
Svako pamti svoje, a ovi trenuci se ponavljaju:
- trema pred priredbom i slava poslije dobro odrađene recitacije;
- nove cipele i kaput „za praznik”, nošeni prvi put baš tog dana;
- parada u gradu, gledana s očevih ramena;
- pirotehnika iznad krovova i zajedničko „uuuu” cijelog bloka;
- ručak kod bake, jer svaki praznik je bio i porodični sastanak.
Bio je to dan kada se znalo: danas smo svi zajedno, i to je dovoljan razlog za slavlje.
Kalendar sjećanja
Danas, kada naše generacije žive u svim vremenskim zonama, stari kalendar u sebi i dalje nosi te datume: prvomajski uranak, osmomartovske mimoze, novembarsku pirotehniku. Ti praznici bili su ritam jedne epohe, i njihova toplina nije nestala: samo čeka da se neko sjeti.
A sjećanja su, kao i tada, najljepša kada se dijele. Zato ih danas dijelimo, s vama.
A kakav je bio vaš 29. novembar? Da li ste recitovali na priredbi i sjećate li se pirotehnike?
Pročitajte i: Dan mladosti · Pioniri Jugoslavije · Nova godina i paketići
