Žuta boja koja se u martu nosi kao medalja: mimoza. Osmi mart je u našim krajevima bio praznik s mirisom, mirisom proljeća, cvijeća i kahve koja se točila u čašama za goste. Dan kada su majke ustajale, a ipak bile slavljene; dan kada su djeca nosila buketiće u školu, a muškarci glumili da su se sjetili na vrijeme.
I uvijek ona ista slika: školski hodnik ujutro osmog marta, đaci s cvijećem, učiteljice s osmijehom koji traje cijeli dan. Jer taj dan imao je pravilo koje se poštovalo bez diskusije: žene se slave. Sve. Od bake do prodavačice u radnji na ćošku.
Mimoza: cvijet koji je sve značio
Mimoza je bila omiljeni cvijet dana. Prodavala se na svakom ćošku, vezivala u bukete, nosila kući i na posao. Njen miris, onaj prvi, najavljujući proljeće, bio je miris pažnje. Jer pokloniti mimozu značilo je reći: vidim te, cijenim, hvala. A ko nije stigao kupiti, uvijek je ostajao onaj karanfil ili ruža sa štanda pred radnjom, kupljen u zadnji čas, ali s najboljom namjerom.
A u školama, u školama je to bio događaj. Priredbe s pjesmama, plesovima i recitacijama „posvećenim mamama”. Djeca su se danima spremala, a majke su sjedile u prednjim redovima s onim izrazom lica koji se ne zaboravlja: ponos pomiješan sa suzom.
Na radnom mjestu: stolovi s čokoladicama
U radnim kolektivima osmi mart se slavio kako se znalo: PROSLAVA. Žene iz kancelarije i radionice dobijale su cvijeće, čokoladice, kahvu iz kuhinje na poslu, i jedan dan kad se znalo: danas se ne viče, danas se slavi. U dvoranama i restoranima bile su priredbe, a društvo je znalo da se zabavi: muzika uživo, ples i smijeh do kasno.
I muškarci? Muškarci su se trudili. Ko je imao sreće, imao je i govore; ko nije, imao je bar cvijet. A najveći majstori znali su ono pravo: da poklon nije stvar dana, nego pažnje. Ali osmi mart im je bio odličan podsjetnik.
Da li ste znali? Mimoza je kod nas na primorju cvjeta još u februaru, pa je njen žuti cvijet stizao u unutrašnjost kao prvi vjesnik proljeća i kao najljepši buket za praznik.
Uz koje trenutke se sjećamo osmog marta
Svako ima svoj osmi mart, a trenuci su zajednički:
- buket mimoza za učiteljicu, omotan u šareni papir;
- priredbe na kojima je pola razreda zaboravilo tekst;
- majka koja kaže „nije trebalo”, a oči joj sijaju;
- stolovi s kahvom i čokoladicama u radnim kolektivima;
- baka koja je i sama poklanjala cvijeće, svim mlađim ženama u kući.
Bio je to dan ljubaznosti, jedan od najtoplijih u cijeloj godini.
Praznik koji se nosi u cvijetu
Danas, raspršeni po svijetu, naše generacije osmi mart obilježavaju u svim vremenskim zonama, ali s istim žutim cvijetom u sjećanju. Miris mimoze ne treba pasoš: gdje god da je mart, negdje u nama procvjeta taj mali buket iz djetinjstva.
A poruka ostaje ista i danas: da kažemo hvalu, majkama, bakama, učiteljicama, sestrama, suprugama. Ne zato što je kalendar tako naredio, nego zato što je uvijek pravo vrijeme za cvijet.
A kakav je vaš osmi mart iz tog vremena? Da li ste nosili mimoze u školu ili slavili u radnom kolektivu?
Pročitajte i: Nova godina i paketići · Dan mladosti · Zimnica i ajvar
