Kada je na teletextu zasijalo da je splitska Jugoplastika ponovo prvak Evrope, cijela zemlja je za trenutak zaboravila na sve. Tri godine zaredom, 1989, 1990. i 1991, mala momčad s Jadrana osvajala je Kup evropskih šampiona (treći put pod imenom POP 84), igrom koja je ličila na ples.
To nije bila samo košarka. To je bila poenta cijele jedne filozofije: da se brzina, mašta i timski duh mogu nositi s visinom i budžetom. Evropa je gledala i učila. A mi smo gledali i konačno, mogli reći: to smo mi.
Split, grad iz kojeg je iskočila čitava škola
Jugoplastika je bila ime poznato i iz industrije, velika splitska kompanija koja je davala ime i sredstva košarkaškom klubu. Iz te simbioze rođena je momčad koja je na evropskoj sceni igrala košarku budućnosti: brzu, mudru, neuhvatljivu.
Na čelu stroja bio je trener Božidar Maljković, strateg hladne glave i vrelog srca, a na parketu generacija kakva se ne pamti lako: Toni Kukoč, Dino Rađa, Velimir Perasović, i niz igrača koji su znali šta znači dres s gradskim grbom na prsima. Kada bi se upalila svjetla dvorane, znalo se: večeras će se igrati košarka koja se prepričava unucima.
Evropa pred novom snagom
Prva kruna, 1989. godine, bila je iznenađenje za one koji nisu pratili Jadransku školu košarke. Druga, godinu dana kasnije, više nije bila iznenađenje, bila je potvrda. A treća, 1991. godine, pod imenom POP 84, zapečatila je cijelu jednu eru. Momčad koja je znala i raditi i maštati pobjeđivala je klubove s daleko većim imenima i daleko dubljim džepovima.
Sjećate li se finala, vremena kada se čekao prijenos, kada se radio držao uz uho, kada se poslije pobjede izlazilo na gradski trg i kada se nije znalo gdje bi se od radosti prvo stalo? To su bile večeri koje su spajale djedove i unuke, navijače i one koji „ne razumiju sport”, jer je takva igra bila razumljiva svakome.
Da li ste znali? Jugoplastika je, uz ASK Rigu, jedina momčad u historiji evropske košarke koja je odnijela tri uzastopne krune Kupa evropskih šampiona (1989–1991), dostignuće koje se i danas spominje kao mjerilo svake velike generacije.
Uz koje trenutke pamtim Jugoplastiku
Svaka velika momčad ima svoje velike trenutke, a ovi su ostali u kamenu:
- čekanje pred televizorom, s ručnikom umjesto zastave;
- posljednje minute finala, kada se vrijeme vuče kao guma;
- Kukočeva igra koja je protivnike činila vidljivo nesretnim;
- Rađina čvrstina pod košem, zbog koje se vikalo „samo još jedan”;
- jutro poslije pobjede, kada su novine mirisale na tintu i ponos.
Bila su to vremena kada je košarka bila događaj koji se gleda u društvu, jer radost podijeljena s komšijama ima dvostruku težinu.
Više od trofeja: ponos jednog grada
Ono što Jugoplastika znači Splitu, teško je objasniti onome ko nije bio tamo. Znači more i košarku u istom dahu, znači klupu na Rivi s jutarnjim listovima, znači priču koja se prenosi s koljena na koljeno. A ono što znači svima nama, to je dokaz da se iz malog može napraviti veliko, ako se radi pametno, zajedno i s ljubavlju.
Kada se danas, negdje u tuđini, nađu ljudi iz bivše države i spomene Jugoplastika, uvijek se nađe ko će reći: „Tih godina se košarka gledala s vjerom.” I svi klimnu glavom. Jer se zna.
A kako se vi sjećate Jugoplastike? Gdje ste gledali finala i koja vam je utakmica ostala u pamćenju?
Pročitajte i: Zlatna generacija košarke · Dražen Petrović · Hajduk i Torcida
