U mnogim kućama postojala je jedna mašina koja je stajala u uglu sobe i koja je radila godinama bez prigovora. Šivaća mašina domaće proizvodnje iz Zadra bila je dio opreme koja se podrazumijevala, jednako kao šporet ili frižider.
Na njoj se nije samo krpilo. Šili su se čaršafi, zavjese, školske kecelje, pa i cijele haljine. U vremenu kada se gotova odjeća kupovala rijetko i pažljivo, mogućnost da se nešto sašije kod kuće imala je veliku praktičnu vrijednost.
Mašina koja je bila dio miraza
Šivaća mašina često se dobijala uz udaju ili kupovala za prvu zajedničku kuću. Bila je to ozbiljna investicija i poklon koji se pamtio, jer se znalo da će služiti decenijama.
Mnoge od tih mašina i danas rade. Prenosile su se s majke na kćerku, popravljale kod majstora i čuvale kao dio porodične imovine, pa se u nekim kućama i danas koriste za sitne popravke.
Vještina koja se prenosila
Uz mašinu je išlo i znanje. Djevojčice su rano učile osnove šivanja, najprije posmatrajući, a zatim i same. Šivanje se učilo i u školi, u okviru predmeta koji su uključivali praktične vještine.
Ta vještina bila je korisna i praktična. Skratiti pantalone, prišiti dugme ili zakrpiti rukav bile su stvari koje se nisu nosile kod krojača, nego rješavale kod kuće u petnaest minuta.
Da li ste znali? Tvornica iz Zadra bila je jedan od najvećih proizvođača šivaćih mašina u ovom dijelu Evrope, a njeni proizvodi izvozili su se na brojna strana tržišta.
Zvukovi i slike koje se pamte
Ko je odrastao uz takvu mašinu, pamti:
- ritmičan zvuk koji se čuo iz druge sobe;
- papučicu koja se pritiskala nogom, uz stalno podešavanje brzine;
- kutiju s koncima svih boja i jastučić s iglama;
- krojeve izrezane iz novina i pričvršćene čiodama;
- majku ili baku koja šije kasno uveče, kada se kuća smiri.
To su slike koje se pojavljuju čim se spomene šivaća mašina, bez obzira koliko je godina prošlo.
Kućna radinost kao dio ekonomije
U vremenu kada su plate bile skromne, a izbor u prodavnicama ograničen, ono što se moglo napraviti kod kuće imalo je veliku vrijednost. Šivanje je štedjelo novac i omogućavalo da se odjeća prilagodi tačno onome ko je nosi.
Zbog toga je mašina bila i praktičan alat i mala ekonomska prednost. Porodice koje su imale nekoga ko zna dobro šiti bile su u osjetno boljoj poziciji.
Krojenje po mjeri i moda kod kuće
Mogućnost da se šije kod kuće značila je i slobodu u odijevanju. Modeli iz stranih časopisa prepisivali su se i prilagođavali, pa su mnoge žene nosile odjeću koja se nije mogla kupiti ni u jednoj prodavnici.
Za svečane prilike šile su se haljine po mjeri, a za djecu odjeća koja bi se kasnije prepravljala i prenosila na mlađe. Ništa se nije bacalo dok se moglo iskoristiti.
Majstori koji su ih održavali
U svakom gradu postojao je majstor za šivaće mašine. Podmazivanje, podešavanje i zamjena dijelova bili su redovan posao, a dobar majstor umio je mašinu vratiti u život i nakon dugog stajanja.
Taj zanat danas je rijedak, ali još uvijek postoji. Zahvaljujući njemu mnoge stare mašine i dalje rade, što govori i o kvalitetu izrade i o vrijednosti znanja koje se prenosilo.
Zašto se i danas cijene
Stare mašine danas su tražene i kod kolekcionara i kod onih koji šiju iz hobija. Metalna konstrukcija i jednostavna mehanika čine ih izdržljivijim od mnogih modernih uređaja.
Za mnoge ljude, međutim, njihova vrijednost nije u tome. One su uspomena na kuću u kojoj su odrasli i na ruke koje su za njima provele bezbroj sati.
