Ei Niš: televizori i elektronika koja je svijet unosila u dnevne sobe

Ugao dnevne sobe u kome je stajala najvažnija stvar u kući: televizor. Drveni ormar, ekran veličine tanjira, dugmad koja se pritiskala s poštovanjem, i iz njega: svijet. Vijesti, serije, festivali, sport, djeca poslije škole. A iza mnogih tih ekrana stajalo je ime ponosno: Ei, iz Niša.

Elektronska industrija Niš bila je jedan od stubova tehnike bivše države: fabrike i pogoni u kojima su se pravili televizori, radio-aparati, komponente, sve ono što je ulazilo u kuće i mijenjalo živote. Za jug Srbije, Ei je bio ponos kakav se pamti: radna mjesta, inženjeri, grad koji stoji na tehnici.

Kada je kuća dobila televizor

Dolazak televizora bio je događaj dostojan hronika: donesen je svečano, postavljen na počasno mjesto, i uključen pred cijelim domaćinstvom, i komšilukom, jer se znalo da će se gledati „svi zajedno”. Prve večeri pred ekranom bile su kao otkriće novog kontinenta: slike koje se pokreću, u boji kasnije, i cijeli svijet na dlanu.

A onda su krenula vremena „šta je večeras”: dnevnik, serija, derbi ili festival. Televizor je postao sto oko koga se skuplja familija, sa svojim redom, svojim pravilima („ne diraj antenu!”) i svojim velikim trenucima koje smo svi dijelili istovremeno, s cijelom zemljom.

Slika koja se namještala sa svih strana

Ko je imao televizor onog doba, zna i one rituale: antena koja se okreće „da bolje hvata”, slika koja „igra” pa se čeka da se smiri, i onaj čuveni udarac po kućištu, univerzalni servis svih generacija. I da ne zaboravimo: „idi drži antenu, imaš ti lake ruke”, prvi poslovi u domaćinstvu dodjeljivani su po talentu za prijem signala.

A kada je slika bila čista, čista je bila i večer: serija koja se gleda na jednom programu, jer ima samo jedan ili dva; smijeh koji se čuje iz svih stanova u ulici istovremeno; sutrašnje prepričavanje u školi i na poslu. Svi smo gledali isto, i to nas je činilo jednim svijetom.

Da li ste znali? Elektronska industrija Niš bila je među najvećim elektro-industrijskim sistemima u bivšoj Jugoslaviji, s više desetina hiljada zaposlenih, a njeni proizvodi, od televizora do radio-aparata, stizali su u domove širom cijele zemlje.

Uz koje trenutke se sjećamo televizora

Ekran je bio prozor u svijet, a uspomene su žive:

• čekanje ispred ekrana da počne „naša” serija;
• slika koja se gubi u najvažnijem trenutku, i generalna mobilizacija oko antene;
• „dizanje” signala: limeni tanjiri na krovovima kao čudo od tehnike;
• rano nedjeljno jutro uz dječije emisije, najslađi termin sedmice;
• ugašena slika u trenutku kad se spoj ohladio, i otac koji zna šta je problem.

Bila je to tehnika s karakterom, i s obaveznom ulogom cijele familije u održavanju.

Prozor koji je otvorio svijet

Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, sjećanje na prvi televizor u kući, sjećanje je na prvi susret sa svijetom. I zaboravimo li sva namještanja antena, ostaje ono glavno: svi smo, svake večeri, gledali u isti ekran, i to nas je učilo istim snovima.

Ei Niš nas podsjeća da su i slike, kao i ljudi, imale adresu: pravljene su u Nišu, a živjele u svakoj dnevnoj sobi od Vardara do Triglava.

A kakav je bio vaš prvi televizor? Ko je u kući bio zadužen za antenu i koji se program gledao svake večeri?