U gradu pod planinama postojao je dan koji se u kalendaru označavao posebno. Nije to bio praznik, ali se tako doživljavao. Kada bi se sastali Željezničar i FK Sarajevo, cijeli grad bi se podijelio na dvije strane, a razgovori u tramvaju, na poslu i u školi vrtjeli bi se isključivo oko toga ko će slaviti u nedjelju uveče.
Bila je to podjela koja je išla kroz porodice, kroz ulice i kroz društva koja se inače nikada nisu svađala. Otac je držao za jedne, sin za druge, a komšije su se zadirkivale mjesecima unaprijed. Ipak, sve je to ostajalo u granicama one vrste rivalstva koje na kraju ljude više spaja nego što ih razdvaja.
Dva kluba, dva dijela grada
Željezničar je nosio radničku tradiciju i igrao na Grbavici, stadionu koji je bio poznat po tome što publika stoji blizu terena i diše zajedno s igračima. Atmosfera je tamo uvijek bila gusta, a gostima je bilo teško i kada su bili bolji na papiru.
FK Sarajevo je igrao na Koševu, velikom stadionu koji je mogao primiti ogromnu publiku i koji je gradu davao osjećaj velike scene. Bordo boja bila je prepoznatljiva na cijelom prostoru zemlje, a klub je imao publiku koja je dolazila iz svih krajeva grada.
Uspjesi koji su išli naizmjenično
Oba kluba imala su svoje velike godine. FK Sarajevo je osvajao titulu prvaka države, a Željezničar je također imao svoju šampionsku sezonu i evropske noći koje se i danas prepričavaju u gradu kao nešto što se desilo jednom i pamti zauvijek.
Upravo ta ravnoteža činila je derbi zanimljivim. Nijedna strana nije mogla reći da je trajno iznad druge, pa se svaka sezona počinjala s uvjerenjem da je ovo godina u kojoj će se konačno sve riješiti.
Da li ste znali? Oba sarajevska kluba osvajala su naslov prvaka Jugoslavije, a osim domaćih uspjeha, bilježili su i zapažene rezultate u evropskim takmičenjima tokom sedamdesetih i osamdesetih godina.
Kako je izgledao dan derbija
Ko je to živio, pamti niz detalja koji su se ponavljali svaki put:
- karte koje su se kupovale danima ranije, uz red ispred blagajne;
- šalove i zastave koje su se vadile iz ormara samo za tu priliku;
- tranzistore u rukama onih koji nisu uspjeli doći na stadion;
- komšijske opklade u kojima novac nije bio važan, nego pravo na priču;
- ponedjeljak na poslu, kada je pobjednička strana bila nepodnošljiva.
Sve to zajedno činilo je ritual koji je trajao mnogo duže od devedeset minuta igre.
Stadioni koji su bili više od terena
Grbavica i Koševo nisu bili samo mjesta gdje se igra fudbal. Bili su tačke oko kojih se organizovao život u okolnim ulicama. Kada je utakmica, znalo se po svemu: po gužvi u tramvaju, po prodavačima ispred ulaza, po zvuku koji se čuo i nekoliko blokova dalje.
Djeca iz okolnih zgrada odrastala su uz taj ritam. Mnogi su prvi put ušli na stadion držeći oca za ruku, a poslije su dolazili sami, pa sa svojim društvom, pa jednog dana i sa svojom djecom. Tako se stvarala veza koja nema mnogo veze s rezultatima.
Kada rivalstvo ostaje u granicama
Iako je podjela bila jasna i strastvena, u svakodnevnom životu ljudi su ostajali ono što jesu: komšije, kolege i rođaci. Zadirkivanje je trajalo do sljedeće utakmice, a onda bi se sve vraćalo na početak.
Upravo ta mjera danas se pamti s posebnom toplinom. Rivalstvo je bilo žestoko na tribini, ali se poslije utakmice sjedalo zajedno. Za mnoge je to slika grada kakav je bio i kakav se u sjećanju čuva.
Rivalstvo koje je ostalo dio identiteta
Danas, kada su prilike drugačije i kada su mnogi ljudi iz tog grada razasuti po svijetu, derbi je ostao tema koja odmah otvara razgovor. Dovoljno je spomenuti Grbavicu ili Koševo i sagovornik odmah zna na čiju stranu pripada.
Zbog toga ovo rivalstvo nije samo fudbalska priča. Ono je dio gradskog identiteta i način na koji se ljudi prisjećaju vlastite mladosti, prvih odlazaka na stadion i osjećaja pripadnosti koji se kasnije teško ponavlja.
