Bilo je trenera koji su govorili mnogo i onih koji su govorili malo. Ivica Osim je govorio malo, ali je svaka rečenica imala težinu. Njegove izjave su se prepričavale danima, jer su obično sadržavale i šalu i vrlo ozbiljnu istinu, zapakovanu tako da svako izvuče svoj zaključak.
Bio je igrač, pa trener, a cijelo vrijeme i čovjek koji je na fudbal gledao šire od terena. Za mnoge ljude iz Sarajeva i cijele zemlje on je ostao simbol pristojnosti i pameti u sportu koji često nagrađuje buku.
Igrač prije nego trener
Prije trenerske karijere bio je cijenjen fudbaler, najviše vezan za Željezničar, klub s kojim je ostao povezan cijeli život. Bio je tehnički igrač, visok i pokretan, koji je razumio igru bolje od većine svojih savremenika.
To igračko iskustvo kasnije se osjetilo u njegovom trenerskom radu. Znao je šta igrač osjeća pod pritiskom i zbog toga je s ekipom razgovarao mirno, bez vike i bez javnog prozivanja pojedinaca.
Selektor generacije koja je obećavala
Kao selektor reprezentacije vodio je ekipu punu talenata na svjetsko prvenstvo, na kojem je tim stigao do četvrtfinala i ispao tek nakon izvođenja jedanaesteraca.
Bila je to generacija za koju su mnogi vjerovali da može osvojiti najveće trofeje. Okolnosti su se kasnije promijenile na način na koji niko nije mogao uticati, pa je ta priča ostala jedna od najvećih nedovršenih u našem sportu.
Da li ste znali? Ivica Osim je kasnije u karijeri radio i u inostranstvu, gdje je kao klupski trener i selektor Japana ostavio snažan trag i stekao veliko poštovanje zbog svog načina rada.
Zašto ga pamte i oni koji ne vole fudbal
Njegova pojava ostala je upamćena po nekoliko stvari:
- po rečenicama koje su djelovale kao šala, a bile su ozbiljne;
- po odbijanju da o ljudima govori ružno;
- po insistiranju na igri, a ne samo na rezultatu;
- po mirnoći u situacijama kada su drugi gubili živce;
- po tome što je sport uvijek stavljao u širi ljudski okvir.
Takav pristup napravio je od njega figuru koju su poštovali i oni koji za fudbal nisu marili.
Trener koji je razvijao igrače
Njegov rad nije se svodio na taktiku. Insistirao je na tome da igrači razmišljaju sami i da donose odluke na terenu, umjesto da čekaju uputstvo s klupe. Takav pristup traži strpljenje i povjerenje.
Mnogi igrači koji su radili s njim kasnije su govorili da su tek tada shvatili igru u punom smislu. To je najveći kompliment koji trener može dobiti, jer znači da je ostavio nešto što traje duže od jedne sezone.
Humor kao način da se kaže ozbiljno
Njegove izjave često su izgledale kao dosjetke, ali su gotovo uvijek sadržavale ozbiljnu poruku. Znao je da se kritika lakše prihvata kada je zapakovana u šalu i da se tako izbjegava nepotrebna svađa.
Novinari su to voljeli, a publika još više. Zbog toga se njegove rečenice i danas ponavljaju, često i u situacijama koje sa sportom nemaju nikakve veze.
Nasljeđe jednog stava
To što se njegove izjave i dalje citiraju najbolji je dokaz da je govorio o nečemu širem od sporta.
Ostao je zapamćen kao čovjek koji je pokazao da se može biti uspješan, a pritom pristojan i skroman. U svijetu u kojem se to rijetko sreće, takav primjer vrijedi mnogo više od pojedinačnog trofeja.
