Postoje pjesme koje ne moraš učiti. Čuješ ih dva ili tri puta i odjednom ih znaš cijele, kao da su oduvijek stajale negdje u tebi i čekale povod. Takve su bile pjesme Bajage i Instruktora: jednostavne kada treba, lukave kada zatreba, i uvijek s refrenom koji se zalijepi i ne pušta.
Kada je Momčilo Bajagić Bajaga sredinom osamdesetih izašao iz sjene velikog benda i krenuo svojim putem, malo ko je slutio da gradi jedan od najtrajnijih opusa naše muzike. A napravio je upravo to: katalog pjesama koje se i danas pjevaju na svadbama, u autobusima, na maturskim večerima i u kafanama od Vardara do Triglava.
Od gitariste do autora koji puni dvorane
Afirmisao se kao gitarista i autor u jednom od najglasnijih bendova tog vremena, a onda je shvatio da ima previše svojih pjesama da bi ih držao u fioci. Prvi album donio je iznenađenje: umjesto tvrdog zvuka stigle su melodije vedre, putničke i pomalo filmske, kao da je neko otvorio prozor u sobi punoj dima.
Ime Instruktori zvučalo je kao šala, ali iza njega su stajali ozbiljni muzičari. Taj spoj dobrog autora i precizne pratnje dao je rezultat koji se mjerio rasprodatim dvoranama i tiražima o kojima se pričalo. Albumi poput „Pozitivne geografije“, „Sa druge strane jastuka“ i „Jahača magle“ nizali su se brzo i sigurno.
Pjesme koje su postale zajednički jezik
„Tekila gerila“, „Plavi safir“, „Moji drugovi“, „Ruski voz“, „Verujem, ne verujem“: svaka od njih ima svoju publiku i svoje sjećanje. Neke su vesele i putničke, neke tihe i sjetne, ali sve dijele istu osobinu, a to je da zvuče kao da su napisane baš za tebe i baš za tvoju godinu.
Tekstovi su rijetko bili komplikovani. Govorili su o drugovima, o ljubavi koja prolazi, o gradovima i putovanjima, o onome što svi proživimo bar jednom. Možda je baš zato ta muzika preživjela sve promjene: jer je govorila o ljudima, a ne o vremenu u kojem su ti ljudi živjeli.
Da li ste znali? Prije samostalne karijere Bajaga je bio gitarista i autor u Ribljoj Čorbi, a nekoliko pjesama koje je tada napisao i danas se svrstavaju među klasike tog benda.
Uz šta se sjećamo Bajage
Ko je odrastao uz ovaj bend, sjeća se i sitnica koje su išle uz muziku:
- kasete u autu koja se vrtjela cijelo ljeto, dok se traka nije istanjila;
- gitare na ekskurziji i onog jednog koji zna prave akorde;
- koncerata na kojima je publika pjevala glasnije od razglasa;
- ploča koje su se posuđivale i vraćale s ponekom ogrebotinom;
- refrena koji su se znali napamet prije nego se saznalo ko ih pjeva.
To je ona vrsta popularnosti koja se ne pravi planom i reklamom. Ona nastaje sama, od usta do usta, i zato traje duže od svake kampanje.
Putopis u tri minute
Jedna od osobina koja izdvaja ovaj opus jeste osjećaj kretanja. U tim pjesmama se stalno negdje putuje: vozom, autom, mislima. Spominju se daleki gradovi i mjesta na koja se tada nije lako odlazilo, pa su slušaoci kroz pjesmu dobijali kartu za nešto što je izgledalo nedostižno.
Za generaciju koja je odrastala u malim mjestima, to je bilo važnije nego što zvuči. Muzika je otvarala prozor i davala naslutiti da svijet postoji i izvan poznatih ulica. Zbog toga su te pjesme kod mnogih ostale vezane za prvu samostalnu vožnju, prvi put u velikom gradu ili prvi odlazak daleko od kuće.
Zašto i danas zvuči kao naša pjesma
Godine prolaze, a te pjesme i dalje rade svoj posao. Dovoljno je da krene uvod i cijela prostorija se promijeni: neko se nasmije, neko zaćuti, neko počne pjevati u pola glasa. To je siguran znak da pjesma nije samo dobra, nego da je postala dio biografije.
Za sve nas koji smo razasuti po svijetu, te pjesme su mali most. Kada ih čujemo, na trenutak smo opet u autobusu, na ljetovanju, u sobi s posterima na zidu. I to je, vjerovatno, najveći kompliment koji jedna muzika može dobiti.
