Prvi ton i svi znaju: Mišo. Onaj glas, visok, čist, s onim čuvenim lomljenjem na vrhu koje je bilo njegov potpis, njegov patent, njegovo more. Mišo Kovač je pjevao kao što more udara u stijenu: isto, uvijek iznova, i uvijek s istom snagom. I ploče su se prodavale isto tako, talas za talasom.
Iz Šibenika, grada između tvrđave i mora, došao je čovjek koji je postao jedan od najslušanijih pjevača ovih prostora. Njegove pjesme puštale su se na svadbama, u kafanama, na brodicama, u kuhinjama uz nedjeljni ručak. Svi su znali refrene, svih pjesama.
Uz svaku ploču: i kućni koncert
Pjesme poput „Više se nećeš vratiti” postale su himne rastanka: pjevale su se na odlascima u svijet, na ispraćajima vojnika, na svim trenucima kad se nekome daje ruka i pogled. Mišo je imao dar za te trenutke: njegov glas znao je i tugu i ponos, i to zajedno, kao u dalmatinskoj pjesmi staroj koliko i kamen.
A na pločama, ploče su se nosile kući kao namirnice. Okretale su se na gramofonima do iznemoglosti, a svaka se nota znala napamet. Ko nije pokušao otpjevati Mišu u društvu, uz gitaru, taj nije ni imao društvo. I svi smo znali: najteži je onaj prijelaz, onaj skok gore, gdje glas mora da se slomi onako kako se Miši lomi.
Kralj koji je spajao srca
Ono što je Miša Kovača učinilo posebnim bila je publika: voljeli su ga i u zapećku i u gradu, i mladi i stari, i na sjeveru i na jugu. Njegova muzika bila je most, između kafane i festivalske bine, između Dalmacije i Vojvodine, između narodnog i zabavnog. U tim granama on je bio domaćin na obje strane.
I zato njegove pjesme i danas rade ono najvrednije: spajaju. Kada se negdje u tuđini pusti Mišo, nađe se neko ko će reći: „e, to je moja mladost.” Ispriča se sve: i more, i prvi posao, i kuća, i ljudi. U tri pjesme.
Da li ste znali? Mišo Kovač spada među najprodavanije izvođače u historiji muzike ovih prostora, njegove ploče izlazile su u ogromnim tiražima, a koncerti rasprodavali bez reklame, jer dobar glas ne treba reklamu.
Uz koje trenutke se sjećamo Miše
Njegova muzika pratila je sve prilike, a ovi trenuci su zajednički:
- svadbe na kojima se njegova pjesma pjevala poslije ponoći, ruka pod ruku;
- kafane u kojima je „još jedna Mišina” značila još pola sata;
- ispraćaji, kada se njegova pjesma pustila da kaže ono što se riječima ne može;
- kasete u kolima, na svim putovima preko svih planina;
- pokušaji da se otpjeva onaj prijelaz, i smijeh kad ne ide.
Bio je to glas jednog vremena, i onih koji su to vrijeme dijelili.
More koje se i dalje čuje
Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, Mišo Kovač je zvučna karta doma. Njegove pjesme ne stare: one samo sačekaju da se negdje, u nekom stanu daleko od Jadrana, puste, i odmah je more blizu, i kamen topao, i ljudi koje smo voljeli tu.
A onaj glas, visoko, s lomljenjem na vrhu? To je zvuk koji se ne prepričava, to se čuje. I pamti zauvijek.
A kako se vi sjećate Miše Kovača? Uz koju pjesmu i koji trenutak života?
Pročitajte i: Oliver Dragojević · Lepa Brena · Splitski festival
