Prvo se čuje, voda. Negdje između šume, onaj zvuk koji se ne može opisati: kao da planina govori. A onda se ugleda: jezera boje koja nemaju imena, zelena i tirkizna, poredana jedno iznad drugog kao stepenice, i vodopadi koji sve to povezuju u jednu pjesmu. Plitvice. Čudo koje je bilo naše, i koje je svaki đak bivše države morao vidjeti bar jednom.
Išlo se na Plitvice kao na hodočašće: autobusom, s djecom iz razreda ili s cijelom familijom, s foto-aparatom koji je čekao svoj veliki dan. Jer Plitvice su bile ta adresa na kojoj se fotografisalo, i na kojoj su sve razglednice izgledale kao umjetničke slike.
Šesnaest jezera i jedna magija
Plitvička jezera, niz od šesnaest jezera, koja se slivaju jedno u drugo, preko sedrenih barijera na kojima voda gradi svoja djela hiljadama godina. Drvene staze vode kroz sve to: iznad vode, uz vodopade, kroz šumu u kojoj se oglašavaju ptice i koja miriše na mahovinu. Svaki korak, nova slika; svaka slika, razglednica.
A najveći od svih, Veliki slap, pada s visine kao da je neko otvorio nebo. Pred njim su generacije stajale u tišini, fotografisale se i obećavale sebi: vratićemo se. I vraćale su se, jer Plitvice se ne obiđu jednom.
Ponos jedne države
Plitvice su bile među prvim prirodnim čudima svijeta koje je UNESKO stavio pod zaštitu, i ta vijest značila je mnogo: svijet je priznao ono što smo mi znali oduvijek. Za đake su bile obavezan dodatak geografiji; za odrasle, razlog za ponos; a za strance koje smo vodili u posjetu, naša najjača preporuka.
I sjećate li se onog običaja: doći na Plitvice i probati „onu ribu”, pastrmku iz Like, koja se nudila u svim konobama okolo? Cijeli dan hoda po stazama, pa ručak s pastrmkom, to je bio recept za savršen izlet. I danas taj recept vrijedi.
Da li ste znali? Plitvička jezera ubrajaju se među prve lokalitete u svijetu upisane na UNESKO-vu listu svjetske baštine, što znači da je ovo čudo pod zaštitom gotovo pola vijeka, i da su ga pod istim nebom posjećivale generacije iz cijele bivše države.
Uz koje trenutke se sjećamo Plitvica
Plitvice su bile odredište izleta, a uspomene su neprolazne:
- školske ekskurzije kad se u autobusu pjevalo cijelim putem;
- drvene staze iznad vode, i pravilo da se ne trči;
- čamci na jezeru koji su bili vrhunac uzbuđenja;
- fotografije na kojima svi stojimo „kao za dokument”, ali srećni;
- hladna voda iz česme ili izvora, najbolja voda na svijetu.
Bile su to avanture sa školskim torbama, i sjećanja za cijeli život.
Čudo koje nas i dalje čeka
Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, Plitvice su zajednička uspomena, i zajednička tačka ponosa. Ma gdje se sreli ljudi iz bivše države, dovoljno je reći „Plitvice”, i svi znaju: ista jezera, iste šume, isti vodopadi. Isto divljenje.
A jezera i dalje teku, stepenicu po stepenicu, kao i prije nas i poslije nas. Podsjećaju nas da su najljepše stvari na svijetu besplatne, i da su bile naše. Bar na jedan dan, kad smo se šetali drvenom stazom iznad tirkizne vode.
A kakve su vaše Plitvice? Da li ste išli na ekskurziju ili s familijom, i šta vam se najviše urezalo?
Pročitajte i: Ohridsko jezero · Dubrovnik · Mostar
