Skok, voda i stotinu metara. Kada je Đurđica Bjedov skočila u bazen u Meksiku 1968. godine, malo ko se na nju kladio. A kada je dotakla zid prva, na 100 metara prsno, cijela jedna zemlja je za trenutak zaboravila disati. Olimpijsko zlato. Naše. U plivanju. Nekoj mladoj ženi iz Splita.
To je bila pobjeda kakve se pamte: skromna sportistkinja protiv favoritkinja svijeta, i na kraju, himna koja svira za nju. U jugoslovenskom sportu žena tada nije bilo mnogo na vrhu, a Đurđica Bjedov je pokazala kako se to radi: tiho, radno, zlatno.
Sportski život bez zvona i pištaljki
Plivanje je sport koji se ne vidi: sati u vodi, rano ustajanje, hladni bazeni, repetitivni treninzi koji ne zanimaju novinare. Đurđica je tu školu prošla do kraja: trening, trening, trening, i onda jedan dan, na drugom kraju svijeta, trenutak koji sve plati. Njeno zlato na 100 prsno, i srebro koje je uzela na dvostrukoj distanci, bili su kruna svega.
A poslije? Poslije se znalo kako se veliki nose: tiho. Bez velikih priča, bez trubljenja o sebi. Đurđica Bjedov je ostala ono što je bila, sportistkinja i škola rada, a njeno zlato govorilo je samo.
Zlato koje je otvorilo put
Za žene u našem sportu, ta medalja bila je više od rezultata: bila je dokaz. Da se i u sportovima koji nisu fudbal i košarka može do vrha svijeta. Da rano ustajanje i disciplina donose zlato. I da se djevojčice koje te jeseni 1968. gledaju na televizoru, odjednom mogu vidjeti sebe na postolju.
I zato se Đurđica Bjedov danas spominje s posebnim pijetetom: kao jedino olimpijsko zlato u historiji jugoslovenskog plivanja.
Da li ste znali? Olimpijsko zlato Đurđice Bjedov iz Meksika 1968. jedno je od najvećih iznenađenja u historiji jugoslovenskog sporta, a upotpunila ga je srebrom na 200 metara prsno.
Uz koje trenutke pamtim to zlato
O tim danima pričaju stariji, i slike su uvijek tople:
- vijesti koje su se čekale kod radija i novina;
- ponos jednog grada, Splita, koji je dao šampionku;
- djevojčice koje su poslije toga upisale plivanje;
- razgovore u kojima se reklo: „e, to je žena, sve im je jasno”;
- uspomenu koja se čuva kao porodični ponos, kao relikvija.
Bilo je to zlato koje se slavilo mirno, ali se pamtilo glasno.
Šampionka koja je ostala među nama
Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, priča o Đurđici Bjedov je priča o onome što smo najviše cijenili: radu, skromnosti i trenutku koji sve plati. I podsjetnik da su najveće pobjede nekada one o kojima se najmanje piše.
A kada se danas negdje spomene Meksiko 1968, oni koji znaju, znaju. Zlato iz vode. Naše. I dalje sjaji.
A šta vama znači ta pobjeda iz Meksika? Da li ste je pratili i da li je neka sportistkinja bila vaš uzor?
Pročitajte i: Dražen Petrović · Sarajevo ’84 · Zlatna generacija košarke
