„Ko to tamo peva”: kultna komedija i putovanje kroz vrijeme

Ima filmova koje smo gledali toliko puta da znamo svaku repliku napamet, a opet se nasmijemo kao da ih čujemo prvi put. „Ko to tamo peva” jedan je od takvih, film koji je odavno prestao biti samo film i postao dio nas. Njegove rečenice izgovaramo u svakodnevnom životu, njegove likove prepoznajemo u ljudima oko sebe, a onaj stari, rasklimatani autobus vozi se i danas kroz naše kolektivno sjećanje.

Putovanje koje je ušlo u istoriju

Film „Ko to tamo peva” snimljen je 1980. godine, u režiji Slobodana Šijana i po scenariju Dušana Kovačevića, dvojice majstora čija je saradnja iznjedrila jedno od najvoljenijih ostvarenja našeg filma. Priča je naizgled jednostavna: šareno društvo ukrcava se u stari, dotrajali autobus koji putuje ka Beogradu. Ali datum tog putovanja nije slučajan, radnja se odvija uoči 6. aprila 1941. godine, dana njemačkog bombardovanja Beograda.

Ta napetost između bezbrižne komedije i tragedije koja se približava daje filmu posebnu dubinu. Dok se putnici svađaju, pjevaju i upliću u sitne nesporazume, gledalac naslućuje da ih na kraju puta čeka nešto mnogo veće od običnog dolaska u grad.

Galerija likova koje ne zaboravljamo

Snaga ovog filma leži u njegovim likovima. Svaki je urnebesan, prepoznatljiv i savršeno napisan. U tom malom autobusu sabio se čitav jedan svijet:

• Vlasnik autobusa i njegov sin, vozač, vječiti izvor nesporazuma i komičnih situacija.
• Lovac koji nikako da se smiri.
• Mladi zaljubljeni par, nježan usred sveopšte gungule.
• Pjevač šlagera na putu ka Beogradu.
• Sumnjičavi putnik koji u svakome vidi nekog drugog.
• Putnik germanofil, čije simpatije nagovještavaju vrijeme koje dolazi.

A iznad svega, tu su dvojica romskih svirača koji se provlače kroz čitav film. Oni pjevaju, komentarišu i posmatraju, neka vrsta pripovjedača, grčkog hora koji nas prati kroz radnju i daje joj ritam. Njihova pjesma okvir je čitave priče i jedan od najprepoznatljivijih motiva domaćeg filma.

Da li ste znali? „Ko to tamo peva” često se proglašava najboljim srpskim i jugoslovenskim filmom svih vremena. Njegove replike toliko su ušle u svakodnevni govor da ih ljudi izgovaraju i ne znajući odakle potiču.

Smijeh i tuga u istom kadru

Ono što „Ko to tamo peva” izdvaja od običnih komedija jeste njegov završetak. Nakon svih smiješnih peripetija, putovanja i svađa, film se zaključuje čuvenom scenom bombardovanja Beograda. U trenutku, smijeh se gasi, a ostaje tišina i saznanje da se jedan svijet upravo srušio.

Upravo ta ravnoteža, vješto tkanje humora i tuge, obične ljudske komike i velike istorijske drame, čini ovaj film bezvremenim. On nas nasmije do suza, a onda nas natjera da zaćutimo i zamislimo se. Rijetko koji film uspije u oba pravca tako uvjerljivo.

Možda je baš zato „Ko to tamo peva” ostao toliko voljen kroz decenije. Nije to samo priča o jednom autobusu i njegovim putnicima. To je priča o nama, o našem smijehu pred nedaćama, o toplini običnih ljudi i o krhkosti svijeta koji volimo.

I danas, kada ga pustimo, taj stari autobus ponovo krene. Mi se smijemo poznatim replikama, pjevušimo uz svirače i, na trenutak, ponovo smo dio tog šarenog društva na putu ka Beogradu.

Koja je vaša omiljena replika ili scena iz ovog filma? Ko vam je najdraži lik iz autobusa? Podijelite u komentarima, a onda, ko zna, možda je vrijeme da ga ponovo odgledamo, svi zajedno.