Prije nego što je muzika postala nešto što se dobija u sekundi, slušanje je imalo svoj ritual. U centru tog rituala stajao je gramofon, uređaj koji je u mnogim domovima imao počasno mjesto u dnevnoj sobi, često na posebnoj polici ili u vitrini.
Puštanje ploče nije bilo usputno. Trebalo je izvaditi ploču iz omota, obrisati je, pažljivo spustiti iglu i sjesti. Taj niz radnji činio je da se muzika sluša pažljivije, jer je za nju trebalo odvojiti i vrijeme i prostor.
Uređaj koji se čuvao
Gramofon je bio ozbiljna kupovina i tretirao se s poštovanjem. Djeci se često nije dozvoljavalo da ga koriste sama, a igla se mijenjala rijetko i uz pažnju, jer je od nje zavisio kvalitet zvuka.
Uz gramofon su išli i zvučnici, pa je cijeli sistem zauzimao dobar dio sobe. U mnogim kućama to je bio najskuplji tehnički uređaj poslije televizora.
Ploča kao predmet koji se voli
Gramofonska ploča nije bila samo nosač zvuka. Bila je i predmet koji se gleda. Veliki omot omogućavao je fotografije, tekstove i dizajn koji se proučavao dok muzika svira.
Ploče su se skupljale, razmjenjivale i posuđivale, a posuđivanje je bilo ozbiljna stvar. Vratiti ploču s ogrebotinom značilo je narušiti prijateljstvo, pa se s tuđim pločama postupalo pažljivije nego s vlastitim.
Da li ste znali? Gramofonske ploče se i danas proizvode i prodaju, a interesovanje za njih poraslo je posljednjih godina, posebno kod mlađih slušalaca koji cijene način na koji se muzika na njima sluša.
Pravila koja su svi znali
Uz gramofon su išla nepisana pravila:
- ploča se drži za ivice, nikada za površinu;
- iglu treba spustiti polako i bez naglih pokreta;
- ne skače se po sobi dok ploča svira;
- omot se vraća odmah, da se ne izgubi;
- ploče stoje uspravno, nikada naslagane jedna na drugu.
Ko je ta pravila prekršio, obično je to čuo odmah i to vrlo glasno.
Muzika kao zajednička aktivnost
Slušanje ploča često je bilo društveno. Dolazilo se kod onoga ko ima bolji uređaj ili veću kolekciju, pa se slušalo zajedno, uz komentare i rasprave.
Tako su se otkrivali novi bendovi i razmjenjivali ukusi. Muzika se nije konzumirala sama, nego je bila povod za druženje, a to je jedna od stvari koje se danas najviše pamte.
Kako se gradila kolekcija
Ploče su bile skupe, pa su se kupovale rijetko i s razmišljanjem. Odlazak u prodavnicu ploča bio je događaj, a izbor se pravio pažljivo, često nakon dugog premišljanja pred policom.
Zbog toga je svaka ploča imala svoju priču. Znalo se kada je kupljena, gdje i povodom čega, pa je kolekcija s vremenom postajala neka vrsta dnevnika vlastitog ukusa i vlastitih godina.
Presnimavanje i razmjena
Pošto se sve nije moglo kupiti, muzika se presnimavala na kasete. Tako su nastajale kompilacije pravljene za putovanja, za društvo ili za nekoga posebnog.
Te kasete imale su ručno ispisane popise pjesama i često su bile poklon s pažnjom. Mnogi ih i danas čuvaju, iako više nemaju na čemu da ih puste.
Zvuk koji se vraća
Posljednjih godina gramofoni su ponovo postali traženi, a ploče se kupuju i kod mladih ljudi. Mnogi kažu da im se sviđa upravo to što slušanje traži pažnju i vrijeme.
Za one koji su odrasli uz taj uređaj, njegov povratak izaziva poseban osjećaj. Zvuk igle koja sjeda na ploču jedan je od onih detalja koji odmah vraćaju cijelu jednu atmosferu.
