Danas je teško objasniti kako je izgledalo doći do računara početkom osamdesetih. Uređaji su bili skupi, uvoz komplikovan, a za većinu porodica to je bila potpuno nedostižna stvar. A onda se pojavila ideja koja je zvučala gotovo nevjerovatno: napraviti računar sam, kod kuće.
Domaći kućni računar Galaksija nastao je upravo iz te ideje. Shema i uputstva objavljeni su u posebnom izdanju časopisa, a svako ko je imao volje, strpljenja i osnovno znanje elektronike mogao je naručiti dijelove i sastaviti vlastiti uređaj.
Računar iz časopisa
Zamisao je došla od Voje Antonića, koji je osmislio uređaj tako da bude što jednostavniji i jeftiniji za izradu. Umjesto skupih komponenti, korištena su rješenja koja su omogućila da se cijena spusti na prihvatljiv nivo.
Objavljivanje sheme u časopisu bio je potez koji je sve promijenio. Odjednom je računar postao nešto što se može napraviti, a ne samo kupiti, i to je otvorilo vrata generaciji mladih ljudi zainteresovanih za tehniku.
Lemilica, strpljenje i prvi program
Sastavljanje nije bilo jednostavno. Trebalo je nabaviti dijelove, pažljivo lemiti i provjeravati svaku vezu. Greška na jednom mjestu značila je sate traženja kvara.
Ali kada bi uređaj konačno proradio i kada bi se na ekranu pojavio prvi red teksta, osjećaj je bio nezaboravan. Mnogi koji su danas inženjeri i programeri kažu da je upravo tu počelo njihovo zanimanje za računare.
Da li ste znali? Uputstva za izradu domaćeg računara objavljena su u specijalnom izdanju časopisa krajem 1983. godine, a interesovanje je bilo toliko veliko da je tiraž brzo rasprodat.
Šta je taj uređaj značio
Njegov značaj bio je veći od tehničkih mogućnosti:
- omogućio je da računar uđe u domove običnih porodica;
- podstakao je interesovanje za elektroniku kod mladih;
- stvorio je zajednicu ljudi koji su razmjenjivali iskustva;
- pokazao je da se i kod nas mogu razvijati vlastita rješenja;
- pripremio je generaciju za rad s računarima koji su tek dolazili.
Zbog toga se danas smatra jednim od najzanimljivijih tehničkih projekata tog vremena.
Vrijeme kućnih računara
Osamdesete su bile decenija u kojoj su kućni računari ušli u svijet zabave i učenja. Uz uređaje su dolazile kasete s programima, časopisi s listinzima i beskrajno prepisivanje koda red po red.
To prepisivanje bilo je i način učenja. Dok se kucalo, vidjelo se kako program funkcioniše, pa su mnogi tako naučili osnove programiranja bez ijednog formalnog časa.
Zajednica koja je nastala oko uređaja
Oko domaćeg računara brzo se formirala zajednica. Ljudi su razmjenjivali savjete, dijelili rješenja za probleme i pomagali jedni drugima da dovrše sastavljanje.
Časopisi su objavljivali pisma čitalaca, ispravke i dopune, pa je cijeli projekat funkcionisao kao zajednički rad velikog broja ljudi. Bio je to rani primjer onoga što danas zovemo otvorenom razmjenom znanja.
Škola koja je došla kasnije
Kada su računari počeli ulaziti u škole, već je postojala generacija mladih koji su o njima znali više od mnogih nastavnika. To znanje stekli su sami, iz radoznalosti.
Mnogi od njih kasnije su upisali tehničke fakultete i izgradili karijere u informatici. Zbog toga se značaj ovog projekta mjeri i brojem ljudi koje je usmjerio, a ne samo tehničkim karakteristikama.
Nasljeđe jednog projekta
Iako je tehnologija davno otišla dalje, priča o domaćem računaru ostala je zapamćena kao primjer domišljatosti u uslovima ograničenih mogućnosti.
Za ljude koji su ga sastavljali, to je i danas izvor ponosa. Malo ko može reći da je svoj prvi računar doslovno napravio vlastitim rukama, uz lemilicu i uputstvo iz časopisa.
