U svakoj kući postojala je jedna polica s najvećim autoritetom: ona s rakijom. Flaše svih boja i godišta, šljivovica jantarna, kajsijeva zlatna, dunja bistra kao suza, stajale su ponosno i čekale goste. Jer rakija nije bila samo piće: bila je potpis kuće. I znalo se: kakva rakija, takav domaćin.
„Samo jednu, pošto ste svratili.” Rečenica koja je znala značiti i jednu i tri, zavisno od večeri. Rakija se pila za zdravlje, za sastanak, za posao, za kraj svađe i početak prijateljstva. Uvijek iz male čašice, uvijek s pogledom u oči i s onim „živjeli!” koje je bilo važnije od pića.
Septembar: mjesec kazana
Pravi ritual počinjao je u jesen, kada se ložio kazan. Šljive sazrele, kazan ključa, dvorište miriše na pečenje, i počinje smjena: rođaci, komšije, svi koji pomažu, a pomoć se plaća čašicom prve struje. Pečenje rakije bilo je takmičenje, hemija i društveni događaj u jednom: pričalo se o pečenju, o godini, o onoj prepečenici koja je bila jača od svih.
I svi su znali svog majstora: onog koji „zna kazan”, jer kazan, kažu, ima dušu. Pogrešan trenutak, pogrešna temperatura, i godina strpljenja ide u vodu. A kada sve sjedne: prva čašica prve rakije bila je svečana kao himna. Domaćin je okusio, klimnuo glavom, i tek tada drugi smiju.
Čašica koja je bila diplomatski pasoš
Rakija je bila lijek, valuta i pozdrav. Baka je davala „kap-dvije” s šećerom za stomak; gazda je slao flašu „onome kome treba”; a u slučaju gosta izdaleka, rakija domaće proizvodnje bila je najjači dokaz poštovanja. I nikada se nije pitalo koliko košta: pitalo se čija je.
A ukusi! Šljivovica za svakoga, kajsijeva za gurmane, dunja za finesu, kruškova za posebne goste, lozova s juga, jabukova za one sa sjevera. Svaki kraj sa svojim voćem i sa svojom rakijom. A sve zajedno, jedna ista riječ: dobrodošli.
Da li ste znali? Prava domaća rakija odležava godinama, flaše se čuvaju u podrumima i na tavanima, pa i po deceniju, i čekaju priliku: svadbu, dolazak iz inostranstva, neki veliki razlog. Zato se u mnogim kućama i danas čuvaju flaše starije od unuka.
Uz koje trenutke se sjećamo rakije
Čašica je pratila sve velike trenutke, a ovi su najčešći:
- doček gosta, „moraš jednu, pošto si došao”;
- pečenje rakije u dvorištu, s dimom i pričama do zore;
- prva čašica novog pečenja, i onaj klim glavom domaćina;
- flaša u koferu, kada se putuje u svijet, komad doma u staklu;
- posjeta staroj kući: natočena čašica „za one koji više nisu”.
Bila je to tečnost s adresom, godištem i imenom, najličnije piće na svijetu.
Kušanje koje znači dom
Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, rakija je najkraći put kući. Jedan miris šljivovice, i evo dvorišta, kazana, oca i dede, svih koji su stajali oko vatre. Zato se flaše nose preko granica kao najveće blago, i zato se u svakom domu naše dijaspore nalazi polica s autoritetom.
Rakija nas podsjeća na najstariju lekciju gostoprimstva: da se najbolje što imaš, stavi na sto. A naša je bila jako, jako dobra.
A kakva se rakija pekla u vašem dvorištu? Šljivovica, kajsija ili dunja, i da li se čuva još poneka flaša iz tog vremena?
Pročitajte i: Zimnica i ajvar · Ćevapi, burek i Argeta · Cockta
