Zvuk otvaranja žvake bio je svečan: prvo omot, pa onda, sličica. Cijeli jedan svijet na komadu papira veličine poštanske marke: auto, fudbaler, životinja, junak stripa. I odjednom više niste bili samo đak s torbom, bili ste vlasnik imanja koje se širilo sa svakom novom pločicom u zbirci.
A onda je, pred školom i na odmorima, počinjala burza. Zagrljeni dječiji krug, dlanovi s rasporedom sličica, pregovori koji su se vodili s ozbiljnošću pravih trgovaca: „Dam ti ga za onog golmana, pa daj još dva”. Poneko se i potužio, ali tržište je bilo nemilosrdno, rijetke sličice su važile koliko i zlato.
Džuboks, Bazooka i prava žvaka za sličice
U stvaranju naše sreće bile su, prije svih, žvake Džuboks i Bazooka, one s kojima su dolazile sličice za zbirku. Svaka serija imala je svoju temu: automobili, motori, životinje, sportisti, junaci filmova. Za svaku se znalo koja je rijetka, koja se čeka i koja se, kada se nađe, ne da ni za što na svijetu.
Žvaka se, naravno, žvakala, ali čisto simbolično. Pravi razlog kupovine bio je u omotu. Roditelji su to odavno provalili i mudro ćutali, znajući da je dvadeset para cijena za sat vremena mirisa sreće bila povoljna.
Album: riznica pod jastukom
Najveći ponos bio je album. Onaj s kuverticama u koje se ubacuju sličice, red po red, stranica po stranicu. Ko je imao popunjen album, taj je bio čovjek od pera i imanja. Album se nosio u školu samo za velike praznike, jer izgubiti ga značilo je izgubiti čitav jedan život zasluga.
A onda su se dešavale i trgovine vijeka: pet sličica za jednu rijetku, razmjena duplikata „s dodatkom”, pa i ona najveća žrtva, dati sličicu najboljem drugu, koji je imao sve osim nje. O takvim gestama se pričalo mjesecima, kao o junaštvima.
Da li ste znali? Sličice iz žvaka bile su prva škola trgovine i pregovaranja za cijelu jednu generaciju, mnogi će reći da su prve lekcije o vrijednosti, strpljenju i poštenju naučili ne na času matematike, već pred školom, nad dlanovima punim pločica.
Uz koje trenutke se sjećamo sličica
Svaka zbirka imala je svoje velike trenutke, a neki su ostali u pamćenju zauvijek:
- otvaranje žvake s nadom da je unutra baš ona koja nedostaje;
- posljednja prazna kuvertica u albumu, i potraga koja je trajala sedmicama;
- razmjene pred školom na koje se čekalo od sedmog časa;
- duplikati koji su se nosili u džepu kao rezerva za teške pregovore;
- onaj drug koji je na rođendan poklonio sličicu iz svoje zbirke.
Bilo je to bogatstvo koje se nije mjerilo novcem, nego rijetkošću, strpljenjem i prijateljstvom.
Mala pločica, velika uspomena
Danas, kada se na tavanu nađe zarđala kutija sličica, zastane se dah. Evo ga, auto koji se tražio cijelo proljeće, fudbaler koji se dobio na razmjeni za tri duplikata, onaj junak koji je visio nad krevetom. Svaka pločica ima ime, dan i priču. A mi mislimo da smo zaboravili, nismo.
Za nas koji smo rasuti po svijetu, sličice su mali diplomatski pasoši djetinjstva: pokažeš ih bilo gdje, nađe se čovjek iz bivše države koji će uzviknuti, „Imao sam baš tu seriju!” I odjednom ste opet đaci, pred školom, s cijelim životom u džepu.
A da li ste vi skupljali sličice? Koja vam je serija bila najdraža i koja sličica se tražila najduže?
Pročitajte i: Politikin Zabavnik i stripovi · Smoki · Nova godina i paketići
