Crnogorsko primorje imalo je poseban status. Bilo je to mjesto gdje se odlazilo kada se htjelo malo više sunca, malo duže ljeto i more koje je ostajalo toplo i u septembru. U tom nizu mjesta dva imena izdvajala su se iznad ostalih: Budva i Sveti Stefan.
Budva je bila živa, glasna i puna mladih ljudi, grad u kojem se ljeto osjećalo dvadeset četiri sata. Sveti Stefan je bio njena potpuna suprotnost: tih, zatvoren i pomalo tajanstven, mjesto o kojem se govorilo s posebnim tonom.
Budva i njeno staro jezgro
Stari grad Budve smješten je iza kamenih zidina, s uskim uličicama, malim trgovima i crkvama koje stoje jedna do druge. Šetnja kroz to jezgro bila je obavezan dio svakog boravka.
Oko starog grada razvijalo se moderno ljetovalište s plažama, hotelima i kafićima. Tokom sezone broj ljudi višestruko bi premašio broj stanovnika, a grad bi dobio ritam koji je trajao do jutra.
Sveti Stefan, ostrvo koje je postalo legenda
Sveti Stefan je nekada bio ribarsko naselje na malom ostrvu povezanom s kopnom uskim pojasom pijeska. Sredinom dvadesetog vijeka pretvoren je u ekskluzivno turističko naselje, što mu je donijelo svjetsku slavu.
O gostima koji su tamo boravili pričalo se kao o filmskim pričama. Za domaće ljude Sveti Stefan bio je mjesto koje se najčešće gledalo sa strane, s ceste ili s plaže, ali je upravo to doprinosilo njegovoj mistici.
Da li ste znali? Sveti Stefan je od ribarskog naselja pretvoren u hotelsko naselje sredinom dvadesetog vijeka, a ubrzo je postao jedno od najpoznatijih odmarališta na Jadranu, poznato i izvan granica zemlje.
Kako je izgledalo ljeto na crnogorskoj obali
Ko je tamo ljetovao, pamti:
- dugu vožnju autobusom ili automobilom do mora;
- privatni smještaj kod domaćina i sobu s pogledom na dvorište;
- plaže koje su se punile već u devet ujutro;
- večernju šetnju uz obalu, kada se svi presvuku;
- fotografiju ispred Svetog Stefana, obaveznu za album.
Bio je to odmor koji se planirao cijele godine i prepričavao mjesecima poslije.
Obala koja je imala sve
Između Budve i okolnih mjesta nizale su se plaže različitog karaktera, od velikih i pjeskovitih do malih skrivenih uvala. Zbog toga je svako mogao pronaći ono što mu odgovara.
U zaleđu su planine koje se spuštaju gotovo do mora, pa je pogled s obale uvijek imao dubinu. Taj kontrast kamena i vode ono je što crnogorsko primorje čini prepoznatljivim.
Kako se putovalo do mora
Put do crnogorske obale bio je za mnoge dio priče. Vozilo se satima, često noću da bi se izbjegla vrućina, uz obavezno zaustavljanje na pola puta.
Kada bi se konačno ugledalo more, u autu bi nastao mali metež. Taj trenutak prvog pogleda na vodu ostao je jedno od najjačih sjećanja na ljetovanja iz tog vremena.
Smještaj kod domaćina
Većina porodica odsjedala je u privatnom smještaju. Sobe su se iznajmljivale kod domaćina, često na osnovu preporuke ili dogovora iz prethodne godine.
Tako su nastajala poznanstva koja su trajala decenijama. Domaćini i gosti postajali su prijatelji, dopisivali se preko zime i ponovo se sretali svakog ljeta, kao da se ništa nije promijenilo.
Zašto se pamti s posebnom toplinom
Za mnoge porodice ljetovanje na crnogorskoj obali bilo je najveći godišnji događaj. Tamo su se sklapala poznanstva koja su trajala godinama i tamo su nastajale fotografije koje i danas stoje u albumima.
Zbog toga sjećanje na ta ljeta nije samo sjećanje na more. To je sjećanje na vrijeme kada je odmor bio jednostavan, a sreća se mjerila brojem dana provedenih na plaži.
