Telefon koji zvoni u četiri ujutro, glas komšije: „USTAJTE, idemo!” I ko je ikada pošao na uranak, taj zna: Prvi maj se ne slavi u krevetu. Zora, magla nad rijekom ili poljem, miris vatre koja se loži na brzinu, i čitav jedan dan ispred nas, bez posla, bez obaveza, samo: priroda, društvo i šaran koji čeka svoju sudbinu.
Prvi maj bio je praznik koji je najmanje ličio na praznik, jer se na njemu radilo: postavljao šator, nosio kotao, ložila vatra, čistila riba. Ali radost je bila na dlanu: cijeli dan napolju, s društvom, uz pjesmu i onaj osjećaj da je proljeće konačno pobijedilo.
Uranak: takmičenje u najranijem ustajanju
Uranak je bio institucija. Išlo se u zoru, na poznate lokacije: uz rijeku, na izletišta, u šume. Ko je stigao prvi, osvojio je najbolje mjesto, a time i čast. Pravila su bila jasna: vatra se loži odmah, kahva kuva odmah, a ko nije došao do sedam, teško njemu, jer je gužva.
I sjećate li se onog genijalnog zadatka koji su dobijala djeca: „idite, skupite granja”? Mi smo taj zadatak shvatali ozbiljno, i skupljali granje kao da se takmičimo na olimpijadi. A onda bi, dok odrasli pričaju, djeca istraživala okolo: prva kopriva, prvi potočić, prvi drijem uz vatru.
Šaran, kotao i trpeza na travi
A hrana, hrana je bila poenta. Šaran na ražnju ili u kotlu, krompir iz žara, slanina, hljeb, luk, i onaj nepisani zakon: jede se kad je gotovo, a gotovo je „skoro” najmanje tri puta. U međuvremenu: pjesma, priče, lopta, šetnje i onaj miris dima koji se nosio kroz proljetni vazduh kao himna.
Jer Prvi maj nije bio samo praznik rada, bio je praznik zajedništva. Svi su bili napolju: radni kolektivi, familije, komšiluci. Gradovi su ostajali prazni, a priroda puna. Jedan dan u godini kad je cijela zemlja bila na izletu.
Da li ste znali? Običaj uranaka na Prvi maj kod nas je toliko ukorijenjen da su se najpoznatija izletišta punila od rane zore, a u nekim krajevima postojala su prava „majališta”, uređena mjesta s kladencima, stolovima i strehama, koja su se koristila decenijama, uvijek isti dan.
Uz koje trenutke se sjećamo Prvog maja
Svako ima svoj prvi maj, a ovi trenuci su svi zajednički:
- ustajanje u mraku, s toplom odjećom preko pidžame;
- dim koji ide u oči, uvijek u oči, ma gdje stajali;
- prva kahva uz vatru, najslađa kahva godine;
- šaran koji se „još malo” peče, a svi već gladni;
- poslijepodnevni drijem na deki, uz zvuk razgovora.
Bio je to dan kada se ništa nije radilo, a sve se postizalo.
Praznik koji se nosi u sebi
Danas, raspršeni po svijetu, naša generacija i dalje u sebi nosi kalendar prošlosti: dođe prvi maj, a tijelo se samo sjeti ustajanja u zoru. I makar tog dana radili i na drugom kraju svijeta, negdje duboko u nama neko loži vatru i zove nas: „USTAJ, idemo!”
Prvi maj nas podsjeća na najljepšu vrstu bogatstva: prirodu, prijatelje i vrijeme provedeno zajedno. Sve ostalo, bilo je samo prilog šaranu.
A kakav je vaš Prvi maj? Da li ste išli na uranke i gdje vam je bilo omiljeno majalište?
Pročitajte i: Ćevapi, burek i Argeta · Nova godina i paketići · Dan mladosti
